Sreća, ljubav sve pomalo

srijeda, 10.02.2010.

Preboli me u tišini....

Sjetiš li se ikada,
zastaneš li na tren?
I kao mene noćas,
zaboli li te što si njen?
Ili kao nekad rukom odmahneš,
pa kažeš da bolje bit će.
I da li kao meni bez tebe,
nekako tužnija zora sviće?
Sjetiš li se nekad, dlanova što dirali su ti lice,
riječi koje samo ti si znao?
Znaš li koliko još bole sitnice,
sve ono malo što si mi dao?
Još uvijek čekam da vrijeme mi te vrati,
dok drugi pored mene diše.
I sve duži postaju ti sati,
a tebe nema, nema te više.
I sada, kad nisi mi ni blizu,
srcu kao da još si draži.
Proklinjem nekad sve tvoje
i ovu ljubav što za mene je sveta.
Proklinjem onaj dan,
zadnji dan prošloga ljeta.
Ako me sretneš jednoga dana,
ruku mi nemoj pružiti.
Nemoj ni pitati dali sam sama,
jer znam, riječ neću moći izustiti.
Preboli me u tišini,
kad već kažeš da jako boli.
I ne dopusti nikada više,
da netko te opet uzalud voli.

- 22:29 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 16.12.2009.

POTREBNO JE VRIJEME

Potrebno je vrijeme
da spoznaš razliku između isprepletenih ruku i okovanih duša.

Potrebno je vrijeme da saznaš,
da ljubav nije vječno nadanje, a osoba pored tebe ne mora biti sigurnost za cijeli život.

Potrebno je vrijeme da uvidiš,
da poljupci nisu zapečaćeni ugovori, a pokloni ne znače obećanja.

Potrebno je vrijeme da shvatiš,
da će te opeći sunčevi zraci ako stojiš dugo izložen njima.

I baš zato,
posadi SADA cvijeće u vrtu svoje duše i ne čekaj slučajne bukete.

I naučit ćeš svaki put nešto novo kada kažeš ZBOGOM.

Besmisleno je:
Mrziti sve ruže, jer si se ogrebao na jedan trn.
Odustati od svojih snova, jer se jedan nije ostvario.
Odustati od svojih napora, jer je jedan bio uzaludan.
Okriviti sve prijatelje, jer te jedan iznevjerio.
Ne vjerovati u ljubav, jer ti je neko bio nevjeran ili ti nije uzvratio ljubav.
Odbaciti svaku mogućnost da budeš sretan, jer nisi uspio u prvom pokušaju.


- 12:49 - Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 13.12.2009.

Sve i da odeš jednoga dana

Sve i da odeš jednog dana
još bi na tebe čekao netko.
Još bi znala pročitati sama
riječi što ni ti nisi rek'o.
Još bi te čekala kratka kava
i opeglana majica kraj stola.
Još bi se zvala ''ona prava''
i dijelila sve na pola.
Još bi svirao radio taj,
kao da nije uspomena tek.
I ne bi me mogao uvjerit' u kraj,
sve da pokušavaš čitavi vijek.
Čak i da odeš jednoga jutra
i ostaviš prazno u krevetu mjesto,
još bi se nadala da baš ćeš sutra
vratit mi život koji je prest'o.
Još bi ti ime pisala po svuda
i čekala te tamo na mjestu starom.
I sve da odem ne znam kuda,
još bi te voljela istim žarom.
Još bi sanjala našega sina
s loptom u ruci kako viče ti ''Tata!''.
Još bi te čekala, znaš, kod tribina
i mislila doći ćeš...Svakoga sata.
Još bi trepavice uvijala svoje
da vidiš me uvijek za tebe lijepu.
Još bi te čekale pjesme moje
i poruka neka u lijevom džepu...

A ovo je jedna pjesma pod imenom Nemir, meni drage osobe

Po tihoj mjesečini
odzvanjaju koraci.
U dubokoj ponoćnoj tišini
nijeme kuće glupo bulje
u moje nemire...
Samo zvuci nekih odjeka davnih
Po tihoj mjesečini
psi laju
koraci odzvanjaju
i opet nepovjerenje misli
a odjeci su tako davni
koraci grubi
ponoć mrtva...

(V.M)

- 00:45 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 28.11.2009.

Vrtlog

Nikada se nisam osjećala bolje,
na prozor mi zakucalo sunce
i sve podsjeća na divan dan
okrenuta leđima od jučer do danas
pogledala sam na ono sutra
bez trajnih mrlja na bijelom odijelu
krenuti ću u šetnju u novi dan.

Pitam se samo u kojoj
se zemlji nalazi Raj,
da otputujem tamo
na neko neodređeno vrijeme.

Ironija života

Ostavi me samu u ovom surovom svijetu-
mjestu gdje se tuga širi zrakom,
a suze ruše snove beznadnih sanjara.

Ostavi me u mračnoj ulici bez prolaznika
da nema svjedoka toj agoniji bola,
ironiji života, cinizmu sreće.

Ostavi me ali ne govori ništa
jer svaka tvoja riječ gasi nadu
bas kao što voda gasi vatru.

Okreni se i otiđi. Odšetaj u prošlost,
izgubi se u njenoj tami.
Zaboravi na vrijeme, ne čekaj na spas.

Okreni se i otiđi. Magla nek prekrije sjećanja,
vrijeme izbriše uspomene,
a bol izlijeće suze.

Kad nostalgija zavlada mojim životom
okrenut ću se ja za tobom, pružiti ti ruke
i pokazati put do mračne ulice bez svjedoka
u surovom svijetu gdje beznadni sanjari
pletu mreže srušenih snova.

Stajat ćemo tamo, zarobiti vrijeme,
sve dok stvarnosti ne odnesu iluziju davno
izgubljenu.

- 17:25 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 27.11.2009.

U početku bijaše pjesma i pjesma bijaše od čovjeka

Uzeli su mi ljubav...
Oduzeli sne...
Zato pišem pjesme...
Njih mi nitko dirati neće...
One će mi čuvati uspomene,
Poneke dječje sne...
Sretne dane,
Zaljubljene sate...
Sve nove godine...
Svaki poljubac...
Možda i rastanak...
Svaku izrečenu riječ...
Otpjevane pjesme...

Sve će proći,
Pjesme će ostati...
I ja ću otići,
Slova će i dalje biti napisana
I preko njih ću govoriti!

Anabel Lee

It was many and many years ago,
In a kingdom by the sea,
That a maiden there lived whom you may know
By the name of Anabel Lee;
And this maiden she lived with no other thought
Than to love and be loved by me.

I was a child and she was a child,
In this kingdom by the sea;
But we loved with a love that was more than love-
I and my Annabel Lee;
With a love that the winged seraphs of heaven
Coveted her and me.

And this was the reason that, long ago,
In this kingdom by the sea,
A wind blew out of a cloud, chilling
My beautiful Annabel Lee;
So that her highborn kinsman came
And bore her away from me,
To shut her up in a sepulchre
In this kingdom by the sea.

The angels, not half so happy in heaven,
Went envying her and me-
Yes!- that was the reason (as all men know,
In this kingdom by the sea)
That the wind came out of the cloud by night,
Chilling and killing my Annabel Lee.

But our love it was stronger by far than the love
Of those who were older than we-
Of many far wiser than we-
And neither the angels in heaven above,
Nor the demons down under the sea,
Can ever dissever my soul from the soul
Of the beautiful Annabel Lee.

For the moon never beams without bringing me dreams
Of the beautiful Annabel Lee;
And the stars never rise but I feel the bright eyes
Of the beautiful Annabel Lee;
And so, all the night-tide, I lie down by the side
Of my darling- my darling- my life and my bride,
In the sepulchre there by the sea,

- 23:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< veljača, 2010  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
             

Veljača 2010 (1)
Prosinac 2009 (2)
Studeni 2009 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Pjesme

Linkovi